Članove Europskog parlamenta (engleski: Members of the European parliament - MEP) svakih pet godina biraju stanovnici država članica Europske unije (EU) s pravom glasa. Europski izborni zakon iz 2002. omogućava državama članicama slobodu da same odrede izborne jedinice (francuski: circonscriptions électorales, njemački: Wahlkreise, talijanski: circoscrizioni elettorali, švedski: Valkretsar) za izbore za Europski parlament prema različitim principima.[1]
Većina zemalja EU ima jedinstvenu nacionalnu izbornu jedinicu za izbor vlastitih zastupnika koja pokriva cijelu zemlju.[2] Belgija i Irska podijeljene su više izbornih jedinica, a izborni se rezultati izračunavaju zasebno u svakoj jedinici.[2] Njemačka, Italija i Poljska podijeljene su na više izbornih jedinica, pri čemu se broj zastupnika određuje na nacionalnoj razini nakon razmjerno glasovima u svakoj općini.[2]
Francuska je podijeljena na 8 različitih izbornih jedinica od 2004. do 2019. godine, ali promjenom izbornog zakona jedinice su ukinute i sada je cijeli teritorij Francuske jedna izborna jedinica. Danska je imala posebnu izbornu jedinicu za Grenland do 1985. godine, ali se autonomni teritorij Grenlanda povukao iz EEZ-a. Kasnije je ponovo primljen u Europsku uniju i postao dio jedinstvene izborne jedinice s Danskom.
Trenutno se u svim izbornim jedinicama koriste različiti oblici proporcionalnog izbornog sustava, osim izbornog kolegija u germanofonom području Belgije, koji koristi većinski izborni sustav. Europski parlament u svojoj cjelini ne zastupa proporcionalno stanovništvo EU, jer se mjesta dodjeljuju degresivnom proporcionalnošću što uvelike favorizira male zemlje članice.